Tri palme na otoku sreće, ili kako se jagodinski tigar trgao iz vlažnog srpskog sna (2)

Kada je početkom devedesetih godina 20. veka, prostor tadašnje Jugoslavije zahvatio rat u kojem je komšija ubio komšiju, silovao mu ženu, spalio kuću, preuzeo stoku, isekao šumu (da ne kažem bagrenje), a onda otvorio ladno pivo, prekrstio noge i pomislio “Ne može mi niko ništa jači sam od sudbine”, u Srbiji je (Bosni i Hrvatskoj takođe) otpočela svojevrsna socijalno-kulturna revolucija koja, uz kratke predahe, traje i danas.

Ratna apokalipsa (izraz često pogrešno tumačen kao kraj sveta, a zapravo označava otkrovenje, skidanje vela, te novi početak u kojem mračne sile nestaju a na zemlju dolazi carstvo nebesko) Srbiji je donela kontra-apokalipsu.

Mračni par Milošević, kao u kakvoj bajci o začaranom kraljvestvu, rastavio je na deliće praktično sve čega se dotakao a onda te deliće podelio ubicama, lopovima, secikesama, prevarantima, sitnim i krupnim kriminalcima i hohštaplerima da od njih sastave čudovište po sopstvenom liku i delu.

I kako to u onoj narodnoj “Od zla oca i još gore majke” obično biva, dobili smo našeg privatnog Frankenštajna, da nas uveseljava i pravi sa nama šegu svaki dan, od tada naovamo.

Ratni profiteri postali su generali, kriminalci su postali akademici a akademici njihov lični otirač, skupina senilnih staraca izgubljena u memljivim hodnicima zdanja u Knez Mihailovoj.

I sve je funkcionisalo kao sat: piramidalne banke (u svetu poznate kao Ponzijeva šema), egzodus mislećeg dela stanovništva, embargo, najveća ikada zabeležena inflacija “u novijoj istoriji”, redovne ulične likvidacije, ukratko, jeli smo “Slatko od snova”, pili Step kolu, pušili Marllboro, vozili Suzuki, išli u diskoteke i slušali gitaru i buzuki.

 

Bila je, doduše, jedne one godine, 1995. ako se ne varam, i neka “godina kulture”, perverzni izum mračnog para sa Dedinja, koji je valjda trebalo da označi neki novi početak, uvede postdejtonsku Srbiju u društvo evropskih naroda, predstavljen je Beopolis (ko se seća ima pivo od mene), poslovni centar sa visokim zgradama (Beograd na vodi, pre Beograda na vodi) tada smeštenim na Veliko ratno ostrvo, otvoren je “metro” (podzemna železnička stanica kod Vuka, danas ruina), svet je dobio ružičastu boju kroz prizmu televizije koja i danas, više nego ikad seje mržnju, nasilje i laž.

 

Oni generali i komandanti kao nagradu za”istinsko rodoljublje” i samopregorni rad na pakovanju tuđe bele tehnike i videorikordera u kamione, dobili su poslaničke legitimacije i uz njih agremane da među sebi sličnima, pronađu one koji će pojačati njihove redove.

Samozvani komandant Srpske dobrovoljačke garde, te opskurne ali krajnje smrtonosne tvorevine DBa, Željko Ražnatović Arkan, prima do tada malo poznatog Dragana Markovića iz Jagodine pod svoju zaštitu, a ovaj tada počinje svoj unosni politički uspon.

 

Od nekoliko prikolica uglja, koje je sa ocem razvozio po Jagodini, kako se priča, polupismeni Palma postaje monopolista nad ovom sirovinom zahvaljujući tesnim vezama sa Arkanom.

Pisalo se i da je umeo da primi po koji šamar od Arkana koje je ovaj delio kao bombone, uglavnom da nekog ponizi i demonstrira svoju silu koja je tada bila na vrhuncu.

Ipak, Jagodina nije Beograd, a Arkan obuzet sopstvenom veličinom i planovima, prvo vezanim za Stranku srpskog jedinstva koju osniva sa svojim kumom Božidarom Pelevićem, pa za fudbalski klub Obilić, ima malo vremena za lokalne kabadahije koje je inaugurisao u svoje kapetane.

Tako je Marković jeftino dobio privilegije koje je malo ko mogao i da sanja.

Prodornog glasa, gabaritnog tela, fiksirajućeg pogleda i sa apsolutnim odsustvom svake vrste stida za svoje postupke, Palmi su širom bila otvorena vrata da svet skroji po sopstvenoj meri.

Put do uspeha ovog čoveka, skromnih intelektualnih mogućnosti, kojima se neretko ponosi, vodio je preko agresivnog PRa koji je uglavnom smišljao sam.

Scenario ide otprilike ovako: Ovo ovde sam omogućio ja, ovo je lično moje, evo vidiš kako sam ovo ja, itd itd, uglavnom bezbroj laži i poluistina koje su iz Markovićevih usta izlazile kao sa trake.

Marković je u propagandne svrhe otvorio privatnu televiziju “Palma” po kojoj je i dobio svoj ponosni nadimak kojeg se ne odriče.

24 časa dnevno sedam dana u nedelji jeftine produkcije sa ove frekvencije, sipali su u kašaste mozgove njegovih podanika kofe govana o navodnim ekonomskim uspesima “jagodinskog tigra”, uglavnom na štetu javnih interesa i državne kase.

 

Ipak, Markovićev pravi uspon počinje nakon Arkanovog ubistva.

Razrešen okova gazde koji ga je i napravio a sa privilegijama u džepu koje je od njega dobio, Palmi je nebo bilo granica.

Svog pokojnog gospodara Arkana više i ne pominje, i jedina veza sa nekadašnjim prvim čovekom srpskog podzemlja je njegova udovica na čijoj je slavi on počasni gost.

Na izborima 2000. godine izabran je za republičkog poslanika na listi SSJ. U toj stranci ostaje do 2003. godine da bi već 2004. osnovao stranku Jedinstvena Srbija, koja osvaja najviše glasova u Jagodini i ustoličuje ga kao vladara života i smrti ovog dela Srbije.

Situacija se međutim drastično menja 2007. u Palminu korist kada kosmičkom glupošću Borisa Tadića, a pomognut jednako bizarnom pojavom Ivice Dačića, Palma ulazi u vladajuću koaliciju.

Ako je do tada nebo bila granica, sada je granica bila druga galaksija.

Delujući lokalno, a grabeći globalno, Palma je u svoju malu prćiju uspeo da dovede svakog od koga je u tom trenutku mogao da ima neku korist.

Posađen u čelo stola kao mali buda, nepomičnog torzoa i zagledan u samo jednu tačku, Palma na bezbrojnim svečanostima u Jagodini okuplja ceo tadašnji politički vrh, uključujući i predsednika države Borisa Tadića koji time, praktično, abolira jagodinskog vlastodršca od svakog budućeg krivičnog gonjenja. Bravo Borise majstore!

Nakon debakla 2012. na predsedničkim izborima, ocvali predsednik otišao je da bira ulogu nekom drugom filmu svoje propale političke karijere, dok je Palmin šou tek počinjao.

S dolaskom na vlast Aleksandra Vučića, Palma se konačno osetio kao riba u vodi i počeo da plovi uzvodno Moravom, cepajući je kao Mojsije Crveno more.

 

Svojim agresivnim i prostačkim nastupima u kojima ciljano veliča glupost i nekulturu, uspeo je da oko sebe okupi armiju sledbenika koji sada s ponosom mogu da kažu da su jednako glupi kao Palma, te da u tome nema ničeg strašnog, štaviše, biti prost i glup, to nam je u krvi, zašto da se lažemo.

Palma je postao rado viđen gost u režimskim medijima na kojima uživa slavu holivudskih zvezda. Od njega se zauzvrat prećutno očekuje da svaki put kada negde gostuje, izgovori bar jednu notornu glupost o kojoj se priča i piše danima kao o temi od nacionalnog značaja.

Za sve to vreme u Jagodini se odvija jedna sasvim obična priča o novcu, moći, sexu, drogi i alkoholu, jeziva druga strana medalje Palminog seljačkog šarma na koji muževi, braća i očevi sramno ćute kao ribe.

Nastavak u sledečem broju…

2 Replies to “Tri palme na otoku sreće, ili kako se jagodinski tigar trgao iz vlažnog srpskog sna (2)”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *